MediaTalks 2023 – Pristupačno informisanje za slepe i slabovide osobe
Četvrtak, 23. novembar 2023. Zbornica na Fakultetu dramskih umetnosti, Univerziteta u Beogradu, Bulevar umetnosti 20, Novi Beograd
Govornik je Željko Bajić, novinar na BiH radiju, autor prve rubrike posvećene problematici osoba s invaliditetom u medijima u bivšoj Jugoslaviji.
– Možete li podeliti nešto o sebi, kako ste se uključili u novinarstvo i počeli da izveštavate o problematici osoba sa invaliditetom?
Željko Bajić: Još od djetinjstva radio je bio medij koji je privukao moju pažnju. S razlogom. Nekako sam osjetio da je to način da najbolje i najbrže saznam nešto o svijetu oko sebe. Druga stvar, kao i većina djece moje generacije, zamišljao sam – kakvi li se to mali ljudi nalaze u toj „čarobnoj kutiji“!? U vrijeme mog odrastanja televizija kao medij je tek sazrijevala. Bilo mi je jasno da mi neko mora pomoći kako bih shvatio neki televizijski sadržaj, recimo film ili TV dramu (tada su TV-drame snimane redovno i vrlo kvalitetno). Za razliku od televizije, na radiju mi je sve bilo jasno. Radio-dramu sam mogao razumjeti bez bilo čije pomoći, ako je radio, naprimjer, govorio o filmu, onda je to bilo s nužnim audio-opisima…
Dakle, kad je došlo vrijeme da odaberem fakultet, ni trenutka se nisam mislio šta bi to moglo biti: znao sam – novinarstvo i rad na radiju. I, eto, posrećilo mi se!
Ljudi s tadašnjeg Radio-Sarajeva ponudili su mi 1986. godine da pripremam 5-minutnu rubriku o životu slijepih. Iskreno, nisam bio impresioniran. Jer, imao sam mnogo ideja, to mi se nekako činilo nedovoljno i osjećao sam da tu ne mogu iskazati neku svoju kreativnost. No, vremenom, naučio sam nešto drugo: kako je govorio Čerčil, „nikad nisam radio ono što sam volio, ali uvijek sam volio ono što sam radio“. I, tako, i ja sam nastojao da iz date situacije izvučem što više. Zahvaljujući toj rubrici, upoznao sam mnogo ljudi, proputovao bivšu Jugoslaviju uzduž i poprijeko. Iz te rubrike izrodile su se poslije druge stvari na tom radiju. Radio sam neke zanimljive emisije za obrazovni program kojih se i danas rado sjećam.
Početak rata u Bosni i Hercegovini sve je promjenio. Našao sam se kao novinar u Moskvi, poslije u Skoplju. Radio sam za mnoge medije, pa i one najpoznatije poput BBC, Voice of America ili Radio-France. Najčešće je to bio radio,ali imam iskustva i s pisanim medijima, novinskim agencijama. Jedino nikad nisam radio za televiziju.
Nakon 11 godina izbivanja ponovo sam se vratio u Sarajevo. I opet na radio!
Pored ostalih, radio sam i emisiju posvećenu problematici osoba s invaliditetom lijepog naziva „Boja vjetra“ na istom onom radiju s kog sam otišao. Uskoro ću u penziju. Ne bih mogao izračunati, koliko sati emisija sam uradio. To bi se vjerovatno računalo u mjesecima, ne u satima ili danima.
– Pristupačno izveštavanje je ključno za postizanje inkluzivnog društva. Možete li objasniti šta znači pristupačno izveštavanje, posebno slepim i slabovidim osobama, i zašto je ono neophodno ne samo zajednici slepih i slabovidih, već i celokupnom društvu?
Željko Bajić: Živimo u vremenu istinske medijske džungle. Drugim riječima, čitalac-slušalac-gledalac ima velike mogućnosti izbora. Ako vam se na nekom TV-kanalu, radio-frekvenciji ili portalu nešto ne dopadne, vrlo lako ćete naći nešto drugo. Slično je kad je riječ o pristupačnosti. Ako vam se neki sadržaj učini nepristupačan, naći ćete nešto drugo gdje ćete se osjećati mnogo udobnije.
Osim osoba oštećenog sluha, radio je pristupačan praktično svima. I tu možemo govoriti o nekoj skoro pa idealnoj pristupačnosti. Doduše, radio ima svoj veliki nedostatak – nedostaje mu slika.
Zato, vizuelni mediji poput televizije, filma, multimedijalnih platformi se nalaze na drugom polu. Nedostaje im mnogo pristpačnih elemenata ne samo za osobe oštećenog vida nego i za starije osobe, ljude koji imaju disleksiju, intelektualne poteškoće i slično.
Idealan vizuelni sadržaj podrazumijevao bi mnogo audio-opisa što se, pak, kosi sa samom suštinom vizuelnog. No, tehnologija tu nudi brojna rješenja poput prilagođenih platformi, podkasta, mobilnih aplikacija.
Slijepim osobama najviše pomaže takozvana audio-deskripcija. Kako to funkcioniše? Recimo, neki film bude propraćen čitanjem titlova na uvodnoj i odjavnoj špici, opisima pojedinih scena (između dijaloga), opisom okruženja u kome se scena dešava i slično.
Osobama oštećenog sluha potrebno je omogućiti titlove dijaloga ili, u slučaju nekih dijaloških emisija, debata, omogućiti prevod na znakovni jezik.
Želim da se nadam da će nam vještačka inteligencija ovdje mnogo pomoći, prve naznake se već uočavaju.
– U brzorazvijajućem medijskom pejzažu, kakvu ulogu ima tehnologija u povećavanju pristupačnosti medijskog sadržaja publici sa oštećenim vidom? Koji veliki tehnološki razvoj se desio tokom vašeg rada u novinarstvu?
Željko Bajić: Kad danas razmišljam i poredim ovo vrijeme s vremenom svojih novinarskih početaka od skoro prije 40 godina učinjeni su tehnološki „koraci od sedam milja“.
Ilustrovaću ovo što kažem primjerom. Na radiju se tada snimalo na magnetofonske trake koje su se poslije morale rezati, lijepiti … bukvalno fizički posao. Telefonska komunikacija bila je nekvalitetna, skupa pa ste za snimanje, recimo, telefonskog razgovora sa sagovornikom u Americi morali dati pravo malo bogatstvo. Gramofonske ploče su bile krckave, malog kapaciteta i srazmjerno skupe.
Ulazak računara u naše živote promjenio je sve. Meni kao čovjeeku oštećenog vida omogućio je da praktično budem „sam svoj režiser, snimatelj, muzički urednik“ – jednom riječju, da samostalno realizujem emisiju.
Prije 40 godina štampani mediji za mene kao mladog novinara praktično nisu ni postojali; nisam ih mogao čitati. A da ih čita neko drugi, to je već bilo mnogo komplikovanije.
I tu je računar otvorio neslućene mogućnosti.
Kako sam rekao, televizija je bila i ostala najnepristupačnija. Ali, kada bi ljudi pokazali dovoljno mašte, i tu bi se dalo uraditi mnogo.
– Tehnologija predstavlja jedan deo pristupačnog izveštavanja, drugi deo se bazira na povećavanju svesti građana i novinara o njegovoj potrebi. Kako mladi ljudi, budući medijski profesionalci, mogu da doprinesu podizanju svesti i promovisanju pristupačnog informisanja?
Željko Bajić: Bilo koji čovjek će se osjećati frustriran ako ne može biti ravnopravan, počevši od vlastite porodice pa do društva. Kako će se osoba oštećenog sluha osjećati ravnopravno za stolom tokom neke porodične svečanosti ako ne može da učestvuje u razgovoru?
Već na sadašnjem stepenu razvoja tehnologije i vještačke inteligencije praktično nema ograničenja za normalno uključivanje osoba s nekim invaliditetom u normalan život.
Dakle, ostaje ona druga, čisto ljudska strana! Neke stvari nisu skupe, više je stvar želi li neko da prilagodi okruženje osobi s invaliditetom ili to ne želi.
Banalan primjer: ako se u nekoj ustanovi, fakultetu, medicinskoj ustanovi napravi rampa za kolica … ona će ostati tu zauvijek. i s mnogim drugim prilagođavanjima je isto.
Mlada generacija kao generacija savremenih tehnologija ima sve pretpostavke da bude oslobođena predrasuda od kojih su patili stariji. Neka tehnološka rješenja su tu, samo je potrebno da ih neko istraži i primjeni!
Razgovor vodio Aradi Vladimir Huba
Media Talks organizuju Heror Media Pont i Centar za razvoj manjinskih i lokalnih medija
Pokrovitelji projekta su Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama Autonomne pokrajine Vojvodine i Gradska uprava za kulturu Grada Novog Sada, u saradnji sa Ambasadom Švedske u Beogradu.