Dok se u Srbiji decenijama smenjuju talasi građanskog nezadovoljstva, od onih istorijskih studentskih protesta devedesetih do onih današnjih, jedna tema ostaje bolno konstantna: borba za javni servis. U Beogradu ili Novom Sadu, Bačkom Petrovcu ili Prijepolju, velikom ili malom mestu, zahtev za objektivnim informisanjem nije ili ne bi trebalo da bude samo politička parola. To je direktna posledica društva u kojem su podele postale neodržive. Postoji li sistemsko rešenje koje može povratiti poverenje u zajedničke institucije i smanjiti društvenu temperaturu?
Primer Češke i transformacija njene televizije (ČT) nudi model zasnovan na, za Srbiju, radikalnoj ideji: potpunom izmeštanju kontrole medija iz ruku političkih partija i njenom predavanju u ruke građana i građanki.
Ipak, češko iskustvo nas uči i onoj težoj lekciji – zakoni, ma koliko čvrsti bili, nisu dovoljni da bismo mirno spavali. Kako vreme pokazuje, a naročito aktuelni pritisci populizma u 2026. godini, zakoni su samo „hardver“ koji lako može da pregori ako iza njega ne stoji stalna budnost javnosti i neprestana borba za svaku minutu nezavisnog programa.
Mapa nivoa polarizacije
Da bismo razumeli zašto se u Srbiji svaki dijalog često pretvara u monolog “gluvih telefona”, prvo mora da se razdvoji ono oko čega se ne slažemo od onoga kako se zbog toga osećamo.
Nauka o političkoj komunikaciji nudi preciznu mapu ovog terena kroz tri nivoa polarizacije. Razumevanje ovih pojmova pomaže nam da vidimo gde tačno prestaje zdrava debata, a gde počinje opasno urušavanje društvene kohezije.
Polarizacija počinje kao opravdano neslaganje oko konkretnih politika, što istraživači Alan Abramovic i Kajl Saunders opisuju kao motor demokratije dokle god se sporimo oko ideja.
Međutim, problem nastaje kada pređemo u fazu afektivne polarizacije, pojam koji su definisali Šanto i Andres Reiljan. U ovoj fazi više nije važno šta neko misli, već koliko mrzimo one koji misle drugačije. Diskusija o činjenicama tada prestaje, a neistomišljenici se dehumanizuju, čime poverenje u zajedničke institucije zamenjuje čisti animozitet.
Najopasnija faza je funkcionalna ili perniciozna polarizacija koju Jennifer McCoy i Murat Somer opisuju kao potpunu blokadu države.
Institucije poput Regulatornog tela za elektronske medije (REM) tada prestaju da budu nezavisni arbitri i postaju utvrđenja jednog tabora, što direktno vodi ka urušavanju demokratije. Dok ideološke razlike zahtevaju kompromis, afektivne i funkcionalne podele traže duboke promene medijskog narativa i zakonskih okvira.
Umesto pokušaja da eliminiše prirodna neslaganja u društvu, češki model profesionalnog javnog servisa uspostavlja nezavisne mehanizme koji ne dozvoljavaju da ti sukobi parališu institucije ili dovedu do duboke netrpeljivosti.
Nezavisan javni servis kao društveni lepak
Ovakva institucionalna zaštita u Češkoj nije nastala planski, već kao direktna reakcija na krizu upravljanja i pokušaj potpunog političkog ovladavanja medijima. Prema medijskom stručnjaku Filipu Rožaneku, problem je počeo sa zakonom iz 1991. godine koji nije predviđao nezavisne nominacije za članove Saveta ČT.
Budući da je ovo kontrolno telo birao isključivo parlament, mesta su deljena kao partijski plen proporcionalno izbornim rezultatima. To je u praksi omogućilo da poslanički klubovi direktno imenuju lojalne kandidate, pretvarajući javni servis u produženu ruku trenutne parlamentarne većine.
Filip Rožanek. Foto: Aspen Institute
Stanje se dodatno pogoršalo 1998. godine kada su dve najveće partije, Građanska demokratska partija (ODS) na čelu koje je bio Vaclav Klaus i Češka socijaldemokratska partija (ČSSD) sa liderom Milošom Zemanom, zaključile „opozicioni sporazum“ koji je podrazumevao i otvorenu podelu kontrolnih pozicija unutar televizije.
Božićna kriza i pobuna građana
Ovaj model direktne političke kontrole doveo je do eskalacije krajem 2000. godine, događaja koji je u Češkoj poznat kao „Božićna kriza“. Filip Rožanek objašnjava da je rešenje koje je proisteklo iz ove krize funkcionisalo kao trostepeni mehanizam, u kojem su bile neophodne sve tri komponente.
„Prva komponenta bila je unutrašnja pobuna. Novinari ČT zauzeli su redakciju informativnog programa i odbili da priznaju novoimenovanu direktorku Janu Bobošikovu, koja je viđena kao produžena ruka političkog dogovora Klausa i Zemana”, objašnjava ovaj medijski stručnjak i dodaje da su novinari celoj krizi dodali ravan profesionalnog integriteta, ukazujući na prethodna loša iskustva sa novoimenovanim menadžmentom.
Rezultat je bio nezapamćen medijski rat. Nastala su dva paralelna informativna izlaza. S jedne strane bile su profesionalne vesti pobunjenih novinara koje su emitovane preko satelita i kablovske mreže. S druge strane, na terestrijalnim predajnicima, emitovana je tehnički slaba „Bobovizija“.
Javnost je tako sopstvenim očima mogla da vidi kontrast u ishodima pobunjenika koji su kontrolisali proizvodna sredstva televizije i zvaničnog rukovodstva koje je kontrolisalo dominantne distributivne puteve, ali je u vanrednim uslovima jedva uspevalo da proizvodi informativne emisije.
Situacija je postala toliko apsurdna da je novi menadžment, kada se našao u bezizlaznoj situaciji, čak dozvolio da se celokupno emitovanje televizije isključi na jedan dan.
„Međutim, odlučujuća sila koja je slomila otpor političara bila je masovna građanska mobilizacija. To je bila druga i najvažnija komponenta mehanizma”, dodaje Filip Rožanek.
Na Vaclavskom trgu u Pragu se 3. januara 2001. godine okupilo procenjenih 100 000 ljudi, dok su istovremene demonstracije održane u Brnu i Ostravi. Na Novu godinu 2001. u štrajk je stupilo 1300 od preko 2 000 zaposlenih u ČT. Bila je to najveća građanska mobilizacija od Plišane revolucije.
Treća komponenta bilo je cepanje političke scene i međunarodni pritisak, kaže Rožanek. Predsednik Havel, manje stranke i na kraju većina ČSSD stali su na stranu novinara, čime su Klaus i ODS ostali sve izolovaniji. Pod pritiskom ulice i politike, direktor Jiří Hodač, generalni direktor ČT, je podneo ostavku 11. januara, nakon još jednog okupljanja 50 000 ljudi, a parlament je opozvao ceo Savet.
Mehanizam rešenja – Monopol civilnog društva
Ovaj masovni bunt građana nije rezultirao samo smenom rukovodstva, već je iznudio promenu zakona koja je postala temelj današnje nezavisnosti Češke televizije.
Filip Rožanek objašnjava da je najznačajnija promena, utvrđena izmenama Zakona o Češkoj televiziji iz januara 2001. godine, bila uvođenje nominacionog monopola civilnog društva.
„Od tog trenutka, kandidate za Savet ČT mogle su da predlažu isključivo organizacije koje predstavljaju interese u deset definisanih kategorija. To su kulturne, regionalne, socijalne, sindikalne, poslovne, verske, obrazovne, naučne, ekološke i etničke organizacije. Političke stranke su potpuno izgubile pravo direktne nominacije”, pojašnjava ovaj češki ekspert.
Tako je nastao dvostepeni proces u kojem organizacije predlažu kandidate, predsednik Skupštine raspisuje javni poziv, odbor za izbore sastavlja kandidatsku listu u trostrukom obimu mesta koja se popunjavaju, a plenum Skupštine bira tajnim glasanjem.
Savet je proširen sa 9 na 15 članova sa šestogodišnjim mandatom, pri čemu se trećina obnavlja svake dve godine.
Dodatni osigurač uveden je i u proceduru imenovanja direktora. Za imenovanje ili smenu generalnog direktora od tada je bilo potrebno minimalno 10 od 15 glasova, čime je onemogućeno da tesna većina sprovodi političke čistke.
Filip Rožanek ističe da glavna snaga ovog mehanizma leži u načinu na koji je sistem postavljen. Zakon je konstruisan tako da političke stranke fizički ne mogu da postave svoje lojalne ljude u Savet, a da prethodno ne pronađu legitimnu građansku organizaciju koja bi ih nominovala. Time je stvorena prirodna barijera koja prisiljava političare na dijalog sa civilnim društvom.
„Dodatni filter predstavlja pravilo o desetogodišnjem postojanju organizacije, što onemogućava stvaranje „fantomskih“ udruženja samo za potrebe nominacije”, pojašnjava.
Model postepene rotacije trećine članova sprečava jednokratno preuzimanje kontrole, a ukidanje mogućnosti masovnog opoziva celog Saveta znači da ni neprijateljska parlamentarna većina ne može odjednom da „resetuje“ celo telo.
Iako češki model uvodi snažnu ulogu civilnog društva u nominacijama, iskustva iz drugih evropskih zemalja, posebno u Jugoistočnoj Evropi poput Severne Makedonije i Bosne i Hercegovine, pokazuju da ovakav pristup daje rezultate samo kada su organizacije zaista nezavisne od političkog uticaja. U suprotnom, postoji rizik da se proces formalno depolitizuje, ali da politički akteri zadrže indirektan uticaj kroz njima bliske organizacije.
Dvostruka brava i uključivanje Senata
U 2023. godini, češki model je dobio dodatno ojačanje koje Filip Rožanek naziva „dvostrukom bravom“.
Za razliku od jednodomne Skupštine Srbije, češki dvodomni parlament funkcioniše kao osigurač jer su nadležnosti za izbor članova Saveta televizije podeljene između Poslaničke skupštine i Senata.
Mehanizam „dvostruke brave“ podrazumeva da donji dom bira 12, a gornji dom 6 članova kontrolnog tela uz isključivo pravo opoziva onih koje su sami imenovali. Budući da se trećina Senata obnavlja svake dve godine, nemoguće je da jedna partija nakon samo jednih izbora preuzme kontrolu nad oba doma i svim procesima imenovanja.
Dok srpski model omogućava jednoj parlamentarnoj većini apsolutnu moć nad medijskim regulatorom, odnosno REM-om, češki sistem zahteva višegodišnju političku dominaciju u obe komore.
Ova arhitektura direktno štiti javni servis od naglih političkih „čistki“ i osigurava institucionalni imunitet na trenutne promene vlasti.
Obe komore funkcionišu na fundamentalno različitim izbornim principima u različitim ciklusima, pojašnjava Rožanek.
Skupština se bira svake četiri godine po proporcionalnom sistemu, gde pobednik može da dobije jasnu većinu. Senat se, međutim, obnavlja postepeno. Trećina od 81 mesta bira se svake dve godine, i to po većinskom dvokružnom sistemu u jednomandatnim okruzima. Sastav Senata se tako menja polako i nijedna stranka ne može da ga osvoji jednom pobedom. Praktično, strana koja pobedi na parlamentarnim izborima bi za preuzimanje kontrole nad obe komore morala da pobeđuje u nekoliko senatskih ciklusa, što traje minimalno 4 do 6 godina, kaže naš sagovornik.
Poverenje kao brana od mržnje
Dok mehanizmi koje opisuje Filip Rožanek predstavljaju „hardver” češke medijske nezavisnosti, podaci iz najnovijeg izveštaja Rojtersovog instituta za 2025. godinu služe kao dokaz da taj sistem zaista daje rezultate.
Vaclav Štetka, profesor digitalne političke komunikacije na Evropskom univerzitetu Viadrina u Frankfurtu na Odri i gostujući profesor medija i političke komunikacije na Univerzitetu Lafboro u Velikoj Britaniji, naglašava da češki javni servisi uživaju najviši nivo poverenja od svih glavnih medijskih brendova u zemlji.
Vaclav Štetka. Foto: Evropska nova škola digitalnih studija Evropskog univerziteta Viadrina u Frankfurtu na Odri
„I Češkoj televiziji i Češkom radiju veruje 59% javnosti. U regionu Centralne i Istočne Evrope ovo je jedinstvena situacija, kako po rangiranju, tako i po apsolutnom nivou poverenja u javne medijske servise. Što je još važnije, ove brojke se nisu značajno menjale od početka ovog istraživanja 2016. godine, što ukazuje na relativno stabilnu podršku javnom servisu u Češkoj Republici. Neki komercijalni brendovi, međutim, ne zaostaju mnogo, naročito informativni kanal CNN Prima News koji emituje program 24/7, dnevni list Hospodářské noviny ili onlajn portal Seznam Zprávy – svi oni redovno beleže nivo poverenja oko ili iznad 55%”, pojašnjava Štetka, koji ujedno kroz svoj rad u okviru Rojtersovog instituta prati kako se poverenje građana pretvara u branu protiv neoliberalizma.
Suština rešenja koje nudi nezavisan javni servis ne leži samo u prenosu informacija, već u aktivnom „hlađenju” društvenih sukoba. Iako naučni podaci o direktnoj uzročno-posledičnoj vezi mogu biti fragmentisani, profesor Štetka ističe da njegovo istraživanje sprovedeno širom Istočne Evrope sugeriše jasnu korelaciju.
„Snažni i nezavisni javni mediji igraju presudnu ulogu u prigušivanju polarizacije, kako unutar samog društva, tako i na celokupnoj medijskoj sceni”, tvrdi.
Nalazi profesora Štetke i njegove koleginice Sabine Mihelj ukazuju na to da je publika politički nezavisnih javnih medija, kakvi su u Češkoj, znatno manje podložna verovanju u teorije zavere, teži ka kulturno tolerantnijim stavovima i izražava relativno snažniju podršku demokratiji u poređenju sa publikom u zemljama u kojima su javni servisi potpali pod kontrolu vlade, kao što je to slučaj u Mađarskoj ili (u vreme istraživanja) Poljskoj.
“Iako ne možemo dokazati direktnu uzročno-posledičnu vezu, opravdano je tvrditi da profesionalni, normativno vođeni javni medijski servisi pomažu u negovanju zdravije javne sfere i uzdržavaju se od promovisanja sadržaja koji podstiče podele – što se često primećuje u delovima komercijalnog medijskog sektora ili u medijima koje su „zarobili“ politički akteri. Štaviše, zbog svoje posvećenosti nepristrasnosti, javni servisi zauzimaju sam centar političko-medijskog pejzaža jedne zemlje”, pojašnjava Vaclav Štetka.
Bez ovakvih javnih servisa, kako kaže Štetka, taj centar rizikuje da postane sve prazniji , dok ostali medijski brendovi postaju sve ostrašćeniji, a njihova publika tone sve dublje u spiralu polarizacije.
U Srbiji poverenje u javni servis – ne postoji
Kada češki model uporedimo sa balkanskim, a naročito srpskim kontekstom, razlike postaju alarmantne. Dok u Češkoj oko polovina od petnaest ispitanih medijskih brendova uživa poverenje više od 50% građana, podaci za Srbiju u 2026. godini su poražavajući.
Ovde najpoverljiviji brend – N1 – uživa 41%, dok javni servis Radio-televizija Srbije (RTS) beleži apsurdnu situaciju: više mu građana ne veruje (39%) nego što mu veruje (34%). To ukazuje na to da u Srbiji ne postoji medijski ‘centar’ – on je prazan, a prostor su popunili nepoverenje i ideološka isključivost.
„Nažalost, kako medijski pejzaži postaju sve više stranački nastrojeni, a neliberalni stavovi dobijaju na snazi, poverenje u medije se više ne zasniva na nezavisnosti ili profesionalnim kvalitetima, već na ideološkom svrstavanju”, kaže ovaj profesor.
Profesor Štetka upozorava da što društvo postaje polarizovanije, to je manja verovatnoća da će obe strane gravitirati ka zajedničkoj platformi vesti, čak i ako se ona ponosi pružanjem proverenih informacija.
„Čak i sam koncept proverene informacije gubi na značaju jer više ne postoji zajednički dogovor o tome ko bi uopšte trebalo da bude arbitar takve provere”, dodaje Vaclav Štetka.
Češka, za razliku od Srbije, još uvek nije u potpunosti dostigla tu fazu, i upravo zato Štetka smatra da je odbrana nezavisnosti javnog servisa ključni zadatak u ovom trenutku.
Novinarski recept za smanjenje napetosti
Profesor Štetka veruje da određene novinarske prakse mogu direktno pomoći u smanjenju polarizacije.
„Jedna od najvažnijih oblasti je način na koji novinari izveštavaju o temama koje izazivaju podele. Redakcije moraju obratiti pažnju na jezik i stil, izbegavajući okvire koji demonizuju ili delegitimizuju „drugu stranu’”, kaže.
Gde god je to moguće, izveštavanje bi trebalo da uključi perspektive koje humanizuju pojedince uključene u sporne debate. Štetka predlaže korišćenje uglova ljudskih priča (tzv. human-interest) koji se fokusiraju na proživljena iskustva, umesto na apstraktni politički konflikt.
„Takvi pristupi pomažu publici da se bavi složenim pitanjima bez učvršćivanja antagonističkih podela. Uz to, ključno je održavati jasnu razliku između činjenica i mišljenja, uz dosledno pridržavanje vrednosti kao što su tačnost i pravičnost”, dodaje.
Opasnost u 2026. godini i lekcije za Balkan
Iako češki model deluje stabilno, on se trenutno suočava sa najvećim izazovom od 2001. godine. Štetka izražava duboku zabrinutost zbog pokušaja nove češke vlade, sastavljene od populističkih i desničarskih partija, da izvrši pritisak na javne medije. Glavna meta je ukidanje pretplate i prelazak na finansiranje iz državnog budžeta, što je obećanje češkog premijera Andreja Babiša.
„To bi ozbiljno potkopalo jedan od ključnih stubova češke demokratije jer bi javni mediji došli pod direktnu političku kontrolu”, smatra profesor Štetka.
Da bi jedna medijska tvrđava ostala neosvojiva, nije dovoljan samo dobar zakon. Potrebni su i ljudi koji ga razumeju i brane. Na to nas u 2026. godini podseća Monika MacDonagh-Pajerova, nekadašnja studentska liderka Plišane revolucije iz 1989. godine i istaknuta diplomatkinja. Takođe, ona je tokom „Božićne pobune” 2001. godine, bila portparolka građanske inicijative „Češka televizija – javna stvar”, ključne snage koja je tada izvela 100.000 ljudi na ulice i primorala političare na povlačenje.
Monika MacDonagh-Pajerova. Foto: Anglo American University
Međutim, MacDonagh-Pajerova danas upozorava da se neprijatelj promenio – on više ne pokušava da isključi signal, već da instituciju obesmisli iznutra. Ona prstom upire u sastav Saveta Češke televizije pominjući figure poput Ksavera Veselija i Pavela Matoha. Veseli, kontroverzna medijska ličnost poznata po bliskosti sa populističkim krugovima, i Matoha, koji je godinama bio na čelu Saveta, u očima građanskih aktivista predstavljaju „trojanske konje” unutar sistema. Njihovo prisustvo i delovanje MacDonagh-Pajerova opisuje kao tihu opsadu koja preti da javni servis pretvori u poslušni državni aparat, sličan onima u Mađarskoj ili Slovačkoj.
Najveća pretnja u 2026. po rečima MacDonagh-Pajerove dolazi u formi populističkog obećanja ministra kulture Stanislava Klempira, koji dolazi iz redova ekstremne desnice.
Njegov plan da ukine pretplatu MacDonagh-Pajerova vidi kao „izuzetno opasnu zamku”. Logika je jednostavna, ali pogubna: ako se pretplata ukine, građani neće uštedeti ni krunu jer će se televizija plaćati iz njihovih poreza, ali će vlada dobiti potpunu kontrolu nad budžetom, a samim tim i nad onim što se emituje.
Ali neophodno je da se trgnu stranke bivše vladajuće koalicije i da u Poslaničkom domu i Senatu stalno iznova pokreću temu nezavisnosti javnih medija.
„Mnogi građani ne razumeju da je u današnjem informacionom haosu nezavisan izvor profesionalnog novinarstva jedini kompas koji im je preostao, a to danas pružaju upravo Češka televizija i Češki radio ”, zaključuje MacDonagh-Pajerova, naglašavajući da se za slobodu mora boriti svakog dana, a ne samo tokom revolucija.
Monika MacDonagh-Pajerova, koja danas demokratiju i medijske slobode prenosi novim generacijama kao profesorka na Njujorškom univerzitetu u Pragu (NYU Prague) veruje da aktivnosti građanskog udruženja „Milion trenutaka za demokratiju“ (Milion chvilek pro demokracii) donekle štite Češku televiziju i Češki radio.
Upravo ovaj pokret organizovao je 17. marta 2026. veliki protest na kojem su desetine hiljada građana jasno poručili da neće dozvoliti „mađarski scenario“ u Češkoj.
S druge strane, kada je reč o lekcijama za Balkan, Vaclav Štetka je oprezan.
„Ako se nagon za promenama ne može očekivati od lokalnih elita, bilo medijskih ili političkih, on će možda morati da dođe spolja, kao deo procesa pristupanja Evropskoj uniji. To je, na kraju krajeva, bila lekcija i za centralnoevropske zemlje, gde je sloboda medija bila na vrhuncu neposredno pre ulaska u Evropsku uniju 2004. godine”, zaključuje.
Medijska stručnjakinja i donedavna profesorka Odseka za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Jelena Kleut, međutim, ukazuje na ograničenje tog pristupa u srpskom kontekstu.
„Mnoga domaća istraživanja pokazuju da je to pritisak koji funkcioniše na regulatornoj ravni, ili drugim rečima Evropska unija insistira na usvajanju zakona. Daleko manje pažnje se posvećuje tome kako se ti zakoni sprovode, a to je suština”, kaže ova stručnjakinja.
Rezultat je situacija u kojoj Srbija ima medijske zakone koji su u osnovi dobri, ali institucije poput REM-a i dalje ne funkcionišu, pluralizma nema, a napadi na medijske slobode ne prestaju.
„Plašim se da jednoj vlasti koja svoj ostanak na vlasti bazira na kontroli medija, pritisak spolja jednostavno nije dovoljan. To smo videli i pri izboru članova Saveta REM-a – uz sve pritiske, ogroman značaj koji je EU pripisala ovom izboru, vladajuće stranke nisu mogle da dozvole sebi da izgube kontrolu nad REM-om”, upozorava Kleut.
Srbija između vakuma poverenja i zarobljenih institucija
Dok češki model uživa visoko poverenje, Srbija se nalazi na suprotnom polu. Jelena Kleut naglašava da je poverenje domaće publike u medije veoma nisko. i da se Srbija svrstava među zemlje sa najnižim stepenom poverenja na svetu.
„Kada se radi o generalnom poverenju nalazimo se među zemljama sa najnižim stepenom poverenja, a veliki deo publike ne veruje čak ni medijima koje prati. Javnom servisu manje se veruje nego nekim drugim medijima, poput recimo TV N1,” kaže Kleut.
Postavlja se pitanje kako u takvom vakuumu poverenja uopšte početi izgradnju javnog servisa koji bi služio kao zajednički imenitelj društva. Jelena Kleut smatra da bi put ka tom statusu morao da krene od nule – kroz potpuno drugačiji informativni program koji bi ravnomerno predstavljao različita gledišta.
„Od značaja bi bilo i posvećivanje pažnje istraživačkim temama i pričama koje ukazuju probleme građana i na odgovornost nosilaca javnih funkcija. Takođe, različitim formatima u kojima se razmenjuju mišljenja na argumentovan način javni servisi bi mogli da budu promoteri dijaloga o temama od javnog interesa”, dodaje Jelena Kleut.
Jelena Kleut. Foto: privatna arhiva
Jedna od ključnih preporuka čeških istraživača za smanjenje polarizacije je „humanizacija druge strane” kroz priče o proživljenim iskustvima umesto o apstraktnim političkim sukobima. Međutim, profesorka Kleut primećuje da RTS, poredeći sebe sa tabloidnim televizijama, verovatno smatra da već radi na “spuštanju temperature”.
„To, naravno, nije dovoljno jer su i dalje glasovi koji kritikuju odluke vlasti odsutni iz javnog servisa, o problemima pa čak i represiji nad neistomišljenicima se ne izveštava. Strukturno su javni servisi odraz politički moći koja dolazi iz parlamenta, prelama se preko REM-a, a onda se izborom upravnih odbora prenosi na RTS. Dok se problemi REM-a ne reše, ni javni servisi neće početi da rade na smanjenju polarizacije”, smatra ova medijska stručnjakinja.
Dodaje i to kada se sve ovo jednom reši, i prenese na uređivačke pozicije, na javnim servisima – i republičkom i pokrajinskom – ima dovoljno ljudi koji bi mogli da stvaraju kvalitetan program.
Dok se u Češkoj stručnjaci i stručnjakinje plaše da će prelazak na budžetsko finansiranje ugasiti nezavisnost, Srbija već decenijama živi u tom stanju nesigurnosti. Jelena Kleut podseća da je jedno od ključnih obećanja vladajuće partije još 2012. godine bilo ukidanje pretplate.
„Do toga nije došlo, ali se pretplata kao dobar način ostvarenja finansijske autonomije sistematično minimizira. Dakle, javni servis koji bi odista reflektovao interesovanja i interese građana, zajedno sa političkom odgovornošću da se ne urušava finansijska, organizaciona i urednička autonomija, doprineli bi izgradnji svesti da je pretplata važan mehanizam ostvarivanja nezavisnosti”, podseća Kleut.
Češka lekcija za Srbiju
Češko iskustvo ukazuje na to da održivost nezavisnog medijskog sistema počiva na tri funkcionalna stuba – angažovanom civilnom društvu, zakonskoj arhitekturi podeljenih nadležnosti i finansijskoj autonomiji.
Iako češki model pokazuje kako institucionalni dizajn može ograničiti politički uticaj, iskustva reformi medija u Jugoistočnoj Evropi pokazuju da isti mehanizmi bez stvarne političke volje i institucionalne otpornosti ostaju formalni okvir bez efekta, na šta upozorava i Evropska komisija.
To znači da ključni izazov u Srbiji nije samo u tome kako postaviti sistem, već kako sprečiti njegovo zaobilaženje. Dosadašnja praksa pokazuje da rešenje za duboku društvenu polarizaciju zahteva stvaranje mehanizama koji onemogućavaju da jedna parlamentarna većina upravlja kompletnim informativnim prostorom.
U tom smislu, iskustvo Češke ne nudi gotov model, već jasnu lekciju: bez promene arhitekture moći unutar institucija, javni servis ne može postati prostor dijaloga, bez obzira na formalne reforme.
Ovaj članak nastao je uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Mreže za izveštavanje o različitosti. Za njegov sadržaj isključivo je odgovorno Udruženje “Media Pont” i on ne odražava nužno stavove Evropske unije niti programa Mreže za izveštavanje o različitosti.
Izvor: Storyteller.rs